Žive slike režijski su odmjeren i promišljen dokumentarni film esej Tibora Đurđeva. Kroz pažljivo oblikovan vizualni jezik, u kojem se svaki kadar doima kao pažljivo komponirani “tableau”, redatelj uspijeva stvoriti atmosferu koja istovremeno djeluje intimno i sugestivno. Vizualni stil pritom nije tek estetska odluka, već sredstvo koje suptilno, ali snažno podupire tematske slojeve filma i njegovu emocionalnu snagu.
Narativni glas, koji isprva djeluje meditativno, postupno prelazi u osobno svjedočanstvo, gradeći emociju nenametljivo, ali postojano. Kombinacija hrvatskog i švedskog jezika dodatno obogaćuje film – kroz način na koji se jezici smjenjuju i nadopunjuju, otkrivaju se osjećaji i sjećanja vezana uz različite prostore i vremena. Kroz portret druge osobe, film istovremeno postaje i autoportret – osobna refleksija skrivena u pažljivo izgrađenom odnosu između naracije i slike.
Film spaja naizgled suprotstavljene elemente – kontemplativan je, a izravan; nježan, a precizan; vizualno promišljen, a emotivno otvoren. Žive slike donose svježinu u motivima i izrazu, potvrđujući Tibora Đurđeva kao autora koji suvereno povezuje formu i sadržaj u zaokruženo filmsko iskustvo.
Iz tih razloga, stručni žiri Društva hrvatskih filmskih autora i producenata u sastavu Višnje Skorin, Davida Gaše i Ive Ivan odlučio je dodijeliti ovogodišnju Nagradu “Jelena Rajković” redatelju Tiboru Đurđevu za film Žive slike.
Redateljica Jelena Rajković (1969. — 1997.), koja je nažalost preminula sa samo dvadeset i osam godina, bila je zagrebačka studentica filmske režije i autorica koja je svojim ambicioznim filmovima i predanim radom vrlo brzo zakoračila u profesionalni svijet i dobila priliku da snimi dugometražni igrani film. Unatoč tome što Jelena film nije stigla snimiti, ostavila je u naslijeđe značajne radove, uključujući filmove Blue Helmet iz 1993. godine i Noć za slušanje iz 1995. godine.
