GLUMAC – PRAVI I VELIKI, GLEDE I UNATOČ
Zlatko Burić-Kićo, dobitnik Nagrade „Fabijan Šovagović“
Čudni su, katkada i čudesni meandri glumački, a jedan od fabuloznijih iscrtao je ovogodišnji laureat Nagrade „Fabijan Šovagović“, Zlatko Burić zvani Kićo. Rodio se (1953) i kazališno inicirao u Osijeku, školovao (studij psihologije i sociologije) i umjetnički formirao u Zagrebu, prvi put zaigrao na filmu u Danskoj i odmah zabljesnuo u 44. godini života, a prije otiskivanja preko Atlantika stazom drugih „celebrityja“ sa srebrnog ekrana, postao i hrvatski filmski glumac. Ni Europska filmska nagrada za najboljeg glumca 2022. (u Trokutu tuge Rubena Östlunda), nakon niza danskih priznanja, nisu bitno promijenili Burićevo doživljavanje sebe prije svega kao (radikalnog) kulturnog aktivista, koje traje od njegovih eksperimentalnih mladenačkih godina u zagrebačkom Kugla glumištu. Uz Damira Bartola Indoša i Dunju Koprolčec Burić, bio je jedan od istaknutijih članova kazališne trupe koja je vjerovala u socijalno osviješteni anti-dramski i multimedijski teatar izvodeći ga u otvoreni (urbani) prostor svakodnevice, a svoje predstave potpisivala kao kolektiv. Kada se 1980-ih kolektiv počeo raspadati, Burić je započeo u Danskoj gotovo tipični život emigranta koji je, da bi (pre)živio, prisiljen raditi svašta boreći se sa stranim jezikom, da bi mu se jednom posrećilo i dogodilo ono „nešto“.
Slučaj je htio da taj prekretnički trenutak i svoj (novi) početak, sada u (stranoj) kinematografiji, podijeli s dvojicom danas slavnih danskih debitanata, redateljem Nicolasom Windingom Refnom i glumcem Madsom Mikkelsonom, u filmu koji je stekao kultni status i doživio još dva nastavka. Glumeći Milu, narkodilera srpskoga podrijetla u Refnovom Dileru (Pusher, 1996), Burić će do njegova trećeg nastavka (2005), napredujući zajedno sa svojim likom koji se uzdiže u lokalnom podzemlju, potpuno glumački zavladati kontroverznim serijalom, kreirajući autentičan crnohumorni lik surovog kriminalca okruženog „velikosrpskom“ ikonografijom koji zna pokazati i ljudsko lice. Prvim Dilerom donekle je definiran tip likova koje će Burić, kao glumac „s akcentom“, odigrati na stranim jezicima, uključujući krunsku ulogu grotesknog ruskog oligarha na luksuznoj jahti u Trokutu tuge, ali je njime započeta i njegova međunarodna kino i televizijska karijera. Među ostalima, povjerenje će mu vrlo rano dati i ugledni Britanac Stephen Frears (uloga lakaja Ivana u Slatkim, prljavim stvarima, 2002), iskusni redatelj koji itekako zna prepoznati vrsna glumca.
Hrvatski redatelji reagirali su na Burićevo kinematografsko ukazanje znatno sporije, pa je i njegov ulazak u domaću kinematografiju, tek nakon povratka na kazališnu scenu u Brezovčevoj produkciji (U agoniji, 2008), bio stidljiviji. Pojavio se zakratko u lažnom dokumentarcu Najpametnije naselje u državi Marka Škobalja i Ivana Ramljaka iz prvog omnibusa Zagrebačke priče (2009), da bi prvu zapaženu ulogu, premda epizodnu, dobio u Koscu (2014) Zvonimira Jurića, a potom i u jednako hvaljenom redateljskom debiju Hane Jušić Ne gledaj mi u pijat (2016) sugestivno igrajući grubog pater familiasa u suvremenoj dalmatinskoj obitelji. S prepoznatljivom einsteinovskom frizurom, prodorna pogleda i reljefnog lica koje suptilno sugerira promjene raspoloženja, odigrao je potom i bitno drukčije očeve: zabrinutog, koji gubi kontakt sa sinom jedincem u kratkom Ocu Tomislava Šobana (2018) i hedonističkog slikara boema u kojem se frustrirano ogleda njegov sin grafički dizajner (Janko Popović Volarić) u trenucima osobne krize, u Comic Sansu Nevija Marasovića (2018). Pojavno upečatljiv, spontan i sugestivan, zaigrat će kao domar u satiričnoj komediji Dopunska nastava (2019) Ivana Gorana Viteza, kao kuhar u Marasovićevoj komornoj drami Pamtim samo sretne dane (2023), a potom i glumac u ulozi vampira u kazališnoj predstavi unutar filma Bosanski lonac Pave Marinkovića, a popisu nastupa na materinjem jeziku dodati i dojmljive epizode u domaćim serijama kao što su Jurićeva Patrola na cesti (2016) ili Matanićeva Šutnja (2021).
S reputacijom koju je stekao, opirući se definiciji sebe kao glumca, Zlatko Burić posljednjih je godina za domaće redatelje postao neuhvatljiv, a razlog su učestale međunarodne televizijske i filmske produkcije aktivista i performera koji je, glede i unatoč, postao „pravi“ i veliki glumac.
Diana Nenadić
