ODLAZAK REDATELJA SMOGOVSKE SVAKODNEVICE
U nemaloj skupini hrvatskih filmskih i TV redatelja koji su tijekom karijere, uz potporu publike, ostali privrženiji malom TV-formatu negoli velikom „srebrnom“ ekranu, ime preminuloga Milivoja Puhlovskog, rođenog Zagrepčanina, zauvijek će imati posebno mjesto. Kao što u serijalnom televizijskom imaginariju Smojini Malomišćani nepogrešivo pripadaju (i) Danielu Marušiću, Velemišćani njegovu bratu Joakimu, a Kerstnerovi Gruntovčani majstoru iz velikog kina Kreši Goliku, tako se uz redateljski habitus Milivoja Puhlovskog čvrsto vezuju Hitrecovi Smogovci. Sve što je tijekom gotovo šezdesetogodišnje karijere stvorio kao scenarist, redatelj i/ili producent – nekoliko kratkih filmova, dva cjelovečernja filma, dvadesetak televizijskih serija i/ili drama – kao da je zasjenila slava tog dugovječnog serijala za djecu, jedinog koji je – realiziran u 38 nastavaka podijeljenih u četiri sezone (1982-1997) – produkcijski nadživio društveno-političku tranziciju ranih 1990-ih te pridobio mlađu publiku više naraštaja svakodnevnim dogodovštinama i odrastanjem šestero braće Vragec iz smogom zavijenog zagrebačkog radničkog predgrađa. Štoviše, izgradio je bogat svijet ispunjen živopisnim likovima, humorom, igrom i intrigom koji se itekako referira na stvarnost, ma kakva ona bila, ali u kojem na kraju balade – u tome je zacijelo ključ uspjeha serije – smogovac smogovcu ostaje Čovjek.
Dakako, „karte“ su se mogle posložiti i drukčije. Jer Puhlovski je, tijekom i poslije studija režije na zagrebačkoj ADU, stvaralački „svaštario“. Kasnih 1960-ih pisao je filmske osvrte i TV kritike u omladinskom tisku (Polet, Studentski list, Omladinski tjednik) i drugoj filmskoj periodici. U to se vrijeme priključio i nezavisnoj produkciji Filmskog autorskog studija producenta Krune Heidlera, gdje je realizirao svoj prvi kratki, i to animirani film – Bez brijača (1968), potom društvu okupljenom oko Stilinovićevog studentskog filmskog kluba Pan 69 (filmovi Pročišćenje, 1969. i Studenti, 1971), da bi na sebe skrenuo pozornost kratkim igranim i dokumentarnim filmovima (Prvi put na Divljem zapadu, 1974; Moj prijatelj NP, 1976; U glavnim ulogama, 1977; Homo homini, 1978. i Hodanje prugom zabranjeno, 1987 i dr.) uglavnom nastalim u produkciji Zagreb filma. Ista kuća poduprla je i njegov cjelovečernji prvijenac Živi bili pa vidjeli (1979) u surežiji vršnjaka Brune Gamulina, također debitanta u dugom metru. U filmu koji je nastao na valu socijalno-kritički angažiranih domaćih filmova 1970-ih, koji se usto bave problemima mladih, sukobom generacija i stranputicama establišmenta, autorski dvojac potpisao je šarmantnu buntovničku (melo)dramu u kojoj se predstavnici nadolazeće glumačke generacije – Mladen Vasary (diplomant arhitekture iz provincije) i Sanja Vejnović (kći dobrostojećih Zagrepčana) – bore za slobodno odlučivanje o vlastitoj budućnosti u društvu punom korupcije i roditeljskih malograđanskih kalkulacija. Relativno dobru recepciju ovog filma (uključujući i nekoliko festivalskih nagrada) nije, međutim, ponovio sljedeći i posljednji kino-film S.P.U.K. (1983) Puhlovskog, s nespretno izabranim tajmingom za združivanje ikonografije i anegdotalnog potencijala socijalističkih omladinskih radnih akcija sa subverzivnom novovalovskom glazbom 1980-ih.
Puhlovski je nastavio razvijati svoje tematske interese u televizijskim formama, iz čega su proizlašli Smogovci, a poslije njih i jednako popularan serijal za djecu Lažeš, Melita (1984) prema romanu i scenariju Ivana Kušana, hit-mejkera fikcije za djecu i mlade, ali i niz drugih televizijskih filmova (Kad ftičeki popevleju, 1988; Posebna vožnja ili posljednja jesen Ivana Brežinskog, 1995) te dokumentarni i igrani serijali s njegovim (su)redateljskim ili producentskim potpisom, katkada etiketirani kao soap opere urbane (i radničke) tematike (Pozitivna nula, 1989; Mlakarova ljubav, 1993; Ponos Ratkajevih, 2007; Zabranjena ljubav (2004-2009; Larin izbor, Najbolje godine, 2011. i dr.). Svoja kinematografska i televizijska iskustva Puhlovski je imao priliku prenositi generacijama studenata režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, odakle je nakon umirovljenja krenuo u nove televizijske izazove.
Diana Nenadić
