Na današnji dan prije stotinu godina, točnije 20. svibnja 1922. godine, u Fažani je svjetlo dana prvi put ugledao budući filmski redatelj Krešo Golik ‒ ako ne i najveći, onda barem prvi među jednakima domaćim filmskim klasicima. Tome u prilog govori ono najbitnije – neveliki ali moćan Golikov opus, koji čini desetak kratkih (uglavnom dokumentarnih) i isto toliko manje ili više hvaljenih cjelovečernjih igranih filmova, kao i oni na kojima je potpisan kao pomoćnik režije, te tri televizijske serije realizirane, kao i svi filmovi, u jugoslavenskom razdoblju, između 1948. i 1991. godine. Takav Golikov status podupire i recepcija: do posljednje kritičarske ankete (provedene 2020.) njegova ‘komedija s pjevanjem’ Tko pjeva zlo ne misli najbolji je hrvatski igrani film svih vremena, kratki dokumentarac Od 3 do 22 i danas drži tron u svojem filmskom rodu, a TV serija Gruntovčani (1975) nepromjenjivo se apostrofira kao jedna od najboljih koju je ikada producirala Hrvatska radiotelevizija, točnije RTV Zagreb.
Filmaš koji nije patio od nagrada i priznanja jednako je dobro kotirao među kolegama: Berković je, ne jednom, pisao ode njegovu umijeću ‒ metaforički kazano ‒ ‘pretvaranja gusjenica u leptire’, kao i profesionalnom i ljudskom poštenju, besprimjernoj skromnosti, ali i ‘grlatosti’ u suočenju s nepravdom; Krelja ga je prozvao ‘hrvatskim Howardom Hawksom’; Tadić, i sam dokumentarist, glorificirao je njegove dokumentarce zbog vjernosti istini života, a Škrabalo isticao kao autora ‘koji je volio svoju publiku’. Ovo posljednje itekako je važno, jer publika je Goliku ‒ ne jednom ‒ uzvratila ljubav, kao rijetko kojem redatelju u povijesti hrvatskoga filma, a teško je vjerovati da će se nešto bitno promijeniti kada se računi budu svodili i za 50 godina.
Bivšem kinoamateru i sportskom novinaru koji je ušao u kinematografiju odmah poslije Drugog svjetskog rata, ništa ipak nije ‘palo s neba’. Prva filmska iskustva stekao je realizirajući filmske novosti odnosno Preglede (od prvog do sedmog iz 1948.), iz kojih je izdvojen i njegov prvi hvaljeni dokumentarac Još jedan brod je zaplovio. Tako je ‘zaradio’ ulaznicu za cjelovečernju produkciju, i to filmom u kojem je priču namijenjenu širenju socijalističke etike uspješno žanrovski zaodjenuo u komediju iz sportskog života Plavi 9 (1950) i već se time približio publici, i to nečim što nije bilo posve ‘na liniji’ onoga doba. Do sljedećeg igranog filma Djevojka i hrast (1955), gdje je iskušavao stilizaciju poetizirajući na oporom dramskom terenu, snimao je naručene filmove, da bi potom gostovao u Sloveniji kao suredatelj cjelovečernjeg igranog filma Kala (uz Andreja Hienga, 1958).
Sljedećih desetak godina Goliku će zbog mladenačkih ‘grijeha’ biti onemogućeno samostalno režirati, od čega će itekako profitirati njegovi kolege (osobito Branko Bauer i Antun Vrdoljak): javna je tajna da je radeći kao pomoćnik režije svoj redateljski (zanatski) touch ostavio u filmovima kao što su Deveti krug (1960) F. Štiglica, Martin u oblacima (1961), Prekobrojna (1962), Licem u lice (1963) i drugim Bauerovim djelima, u Berkovićevu Rondu (1966), Vrdoljakovu Kad čuješ zvona (1968)… U cijelom tom razdoblju, sve do velikog povratka s dokumentarnim remek-djelom Od 3 do 22 (1966), koji prate Šest koraka… (do svjetskog rekorda) (1967) i Koreografija za kameru i plesače (1967), o Goliku se nije ni pisalo. No sve se promijenilo s nagradama u Oberhausenu i Locarnu povratničkom dokumentarcu o jednom danu života radnice na tvorničkoj traci, koje su Golika vratile ‘velikoj’ režiji.
Imam dvije mame i dva tate (1968), cjelovečernja humorna drama iz života dviju zagrebačkih obitelji povezanih brakovima, razvodima i djecom, pobrala je hvale svojom i geometrijski zahtjevnom dramaturškom konstrukcijom s čak osam ravnopravnih likova i dva obiteljska četverokuta, Golikovom minucioznom razradom svakog pojedinog karaktera i radom s glumcima (osobito s djecom-naturščicima). Ujedno je pripremila teren za legendarni Tko pjeva zlo ne misli, dramaturški slično strukturiranu i melankolijom obilježenu glazbenu komediju iz života zagrebačkih ‘malograđana’ 1930-ih godina. Publika je film oduševljeno gutala, a kritika ga je ispratila hvalospjevima, između ostalog, kao prvi prvi i autentično ‘naš’ film, posebno ističući Golikovo dobrohotno ironiziranje purgerovštine. ‘Satiričar bez gnjeva’, kako ga je nazvao kritičar i književnik Jurica Pavičić, do kultne humorne serije Gruntovčani, ali i poslije nje, uglavnom se posvetio dramama ucijepljenima u suvremenu stvarnost, s likovima egzistencijalno rastrzanima između urbanog i ruralnog ambijenta (Živjeti od ljubavi, 1973), između ratova u prošlosti i poslijeratnih bitaka raznih predrasuda (Pucanj, 1977), i/ili između starog i novog doba (Razmeđa, 1973). Golik je istodobno, ne samo svojim ključnim dokumentarcem Od 3 do 22, već i kasnijim igranim filmovima kao što su Živjeti od ljubavi i Ljubica (1978) s Božidarkom Frajt u ulozi mlade žene koja se želi seksualno i na druge načine emancipirati, stekao reputaciju rijetkog hrvatskog redatelja koji se posvećuje položaju žene u obitelji i suvremenom društvu.
Golik se oprostio od filmske režije žanrovski hibridnom Vilom Orhideja (1988), a od televizije serijom Dirigenti i mužikaši (1991) dramatizirajući na svoj (blago-ironičan) način trzavice između mještana u podravskom selu u vremenu socijalizma. Kinematografija nove države i njezini kulturalni ‘dirigenti’ nisu htjeli nove Golikove filmove, a producenti koji su nadživjeli ‘staru’ nisu pokazali da im je stalo do kulturnih vrijednosti, pa ni do Golikovih. No unatoč tome i, usprkos prinudnom diskontinuitetu njegove besprijekorne profesionalne karijere, strpljivi, filmu posvećeni i čovjekoljubivi Golik iz svega je izašao kao moralni pobjednik, kao ‒ redatelj za sva vremena.
